Nije neobicno da sve cesce cujemo komentar kako zivot pise romane. Ima mnogo istine u tim recima,samo sto ni svi romani nemaju srecan kraj. Nikada nisam mogla ni pomisliti da ce mi zivot doneti stalnu borbu, borbu za bolje sutra moje dece.
Kada sam pre 10 god na svet donjela dve preslatke devojcice Nikolinu i Ivanu mojoj sreci nije bilo kraja. Nisam ni sanjala sta me ceka. Posle nepunu godinu dana smo saznali da su deca tokom porodjaja dobili trajno ostecenje mozga, da ce ostati nepokretne i neme, a mala Ivana je ostala slepa. Mislila sam da je to kraj sveta da nemam razloga da zivim. A onda samo jedan pogled na ta dva bespomocna bica me je trglo i pokrenilo za borbu za njihov zivot.
Obilazili smo lekare svih vrsta, radili vezbe trudili se da nemoguce. U meduvremenu posle tri godine sam rodila, ovog puta zdravog i slatkog decaka po imenu Aleksandar. Sve dotadasnje muke su pale u vodu zbog nove radosti i srece. Medutim i ovog puta se sudbina poigrala sa nama,mali Aca je dobijo karcinom oka u cetri ipo meseca. Godinama smo pokusavali lecenje u Novom Sadu borili su se lekari na ocnoj klinici da mu spase oko ali uzalud. Posle cetri godine borbe Aca ostaje bez oka . Posle prve kontrole su nam saopstili da se karcinom prosirijo i na drugo oko. Ponovo je pocela ista borba, stalne terapije operacije mnogobrojne laserom, hemeoterapije, nismo odustajali.
Kada je bitka bila skoro izgubljena jer je bio ugrozen njegov zivot, otisli smo u Essen grsa u Nemackoj na zracenje, ali nije uradjeno posto se tumor sirio tamo mu je ostranjeno drugo oko. Hvala bogu i svim lekarima koji su se borili za njegov zivot i operisali. Nas Aca je spasen, pobedijo svoju bolest, ostao slep, bez oba oka, ziv, zdrav i veseo, pun zivota. Aca sada pohadja drugi razred osnovne skole za decu ostecenog vida u Zemunu. Jedan je od najboljih ucenika. Sto se tice devojcica nismo ni njih zapostavili, nasa ljuba i upornost im je mnogo pomogla. Nasi ,,andjeli”, Nikolina je pocela da hoda, Ivana je pocela da izgovara po koju rec,.. jos su u pelenama,.. kao biljke su,.. kada zaplacu nesto traze, jako je tesko, ali deca daju snagu i volju.
Mi necemo da odustanemo od dalje borbe sve dok mozemo jer imamo veliku veru za bolje sutra. Znam da ima jos mnogo roditelja sa tesko bolesnom decom i da im je tesko da prihvate zasto se to bas njima desilo, ali bez obzira ne smeju da potkleknu. Moramo biti uporni i boriti se za zdravlje nase dece jer ako mi kao roditelji klonemo bitka je izgubljena. Ne mogu i ne smem da zamislim kakav bi moj zivot danas bio da se nisam borila za njihove zivote. Svaki put kada mi se ta neduzna bica nasmeju ja zaboravim sve moje muke. Nikada necu prestati da se borim za svoju decu jer oni su moja snaga i moj pokretac u zivotu i zato moram da se borim i da se izborim za srecan kraj. Za veliki hepiend ovog mog romana .
Svim roditeljima zelim da se druze, ispoljavaju svoje probleme, muku i bice im lakse. Smejte se kada vam je najteze da vam deca ne vide tugu u ocima.
Zahvaljujem se ocnoj klinici , decijoj hematologiji u Novom Sadu sto su odgovorni za svoj posao.
Prijatelji su mi najveca podrska.
Aleksandra Smukov
About the author