April u Beogradu | Čika Boca
Višnjička 28, Beograd, Srbija
(+381) 011 405-9414 roditelji@cikaboca.org

April u Beogradu

Marija Radunović, V-2 ,11 godina

,,DRAGO PAPIRČE’’, tako se zvao bolnički i postbolnički dnevnik

April u Beogradu

…nosim ga u mislilma iz bolničkih soba…

marija     ,, A gdje je tebi?’’ – tako počinju naši razgovori.  Odgovorih : ,, Lijevi i desni sinus, u lijevom veličine oraha,  a u desnom nešto manje. A tebi?’’

    Mira je već odavno u tome. Imala je prvo na nozi, a onda, poslije nekoliko godina i na plućima. Mi pričamo o tome veoma otvoreno, bez suza i sažaljivih pogleda. Mira pogotovo. Nju je prije toga liječio neki veoma dobar doktor, čiji je, može se reći učenik, moj doktor Bekić. Ima oko 17 godina, iz Šapca je. Pravo ime joj je Mirjana, mada  nijesam nikad to znala lijepo akcentovati. Ali voljela je ona to, ja sam bila originalna mala Crnogorka sa tvrdim naglaskom. Bila je veoma lijepa, ali i ona bješe blijeda i mršava, poput mene i još mnogo drugih tamo. Upoznasmo se u izolaciji. To je soba broj 2. Niko ne voli taj sobičak, izolovan i nekako hladan. Tamo si na nekoj granici. Dva kreveta, staklo na vratima, pogledi iza stakla i boce krvi.

      No, nastavismo razgovor sa pričom oko simpatija. Voljela sam da je slušam. Ipak je ona bila starija i nekako iskusnija. Ja sam bila djevojčica, iz prigradskog naselja, sa nekom beznačajnom simpatijom, a ona je već imala momka i sjećam se da bi dugo i sa nekim tinejdžerskim emocijama pričala o tome. Tako je to naše počelo.

         Jednog marta ’99 nađosmo se zajedno u njenoj sobi, ležasmo na istom krevetu i gledasmo ,,Porodično blago’’, čini mi se. Nijesam sigurna, znate kako memorija slabi poslije hemoterapije. Začuše se sirene, prvi put. Na RTS-u obavještenje da je vanredno, ratno stanje i da će nas bombardovati NATO. Nastade panika, al nas dvije to nekako ne osjetismo. Hrabro , kao i uvijek zajedno uđosmo i u bombardovanje.

      Nastupi period naših najljepših doživljaja u bolnici, lijepo nam je bilo sve što nije bilo vezano za bolnički krevet i igle. Ipak smo morale nekako se boriti protiv svega što nas snađe. Djeca su uvijek optimističnija. I ja i ona smo bile na zračenju, svakog jutra zajedno išle dolje u podrum i primale svoju radio terapiju, naravno kad nema sirena. Ja sam bila iscrtana za zračenje, po licu, po vratu,po glavi. Uz nju mi to nije smetalo. U njoj sam imala druga i stariju sestru. Bila sam stotinama kilometara daleko od kuće, od tate i malog brata, mjesecima. Ali imala sam nju.  Znale smo da predveče idemo na vrh zgrade sa raznim liftovima, bolničkim. Sa vrha bismo posmatrale beogradski zalazak sunca. Majke bi nam brinule, đe smo se to đele,  a još malo će sirene. Njih dvije su se takodje zbližile. Često bi nas obije čekale kod lifta, a mi onako veselo izašle, ne misleći na ništa. Tako smo bježale od stvarnosti i prevazilazili muke bolničke. Mogle smo tada fizički da izdržimo jer smo bile samo na zračenju pa nas to nije iscrpljivalo. Najteže bi bilo kad bi imale kombinovano i zračenje i hemoterapiju.Tad smo ličile na zombije.Ni to nas nije pokolebalo. Iz nas jezračila pozitivna energija, pogotovo nakon primljenih boca krvi. Stalno smo pratile brojne koncerte u toku bombardovanja. Iz sobe, naravno. Kovale smo  puste planove kako da odemo do Skupštine i damo podršku. Divne vaspitacice su nam nekim aktivnostima bogatile dan. U neko doba dobismo i neke materijale, pa su nam mame šile zavjese za sobe . One stare su bile očajne, bolničke. Htjeli smo svakako nove, vedrije i nekako pravo-dječije. Šile su nam i marame, mada smo se brzo navikle na naše male, gole glave i nismo imale kompleks više dal’ smo sa kapom ili bez nje.

      Dobismo i dva drugara: Igora i Antonija. Igor mi je bio baš dobar drug. On bez noge a  vedar i nasmijan. I mama mu poziticna uvijek, uprkos svemu. Mora, zbog njega. Naš četverac bi često igrao  karte,  a nas dvije bismo uvijek imale neke cake kako da ih nadmudrimo. Bile smo nekako pravo osvježenje za naše odjeljenje. Mirjana je bila veoma kreativna, često bi nam vaspitačice davale nešto da pravimo. Tako su nam dani prolazili, a naše bolničko drugarstvo cvjetalo. Prošao je i april u Beogradu.

     No, jednog dana, dok sam  na svu nesreću bila prikovana za krevet sa sve braunilom i bocom terapije, čuše se zle vijesti. Mirin brat  blizanac se ubio. Ubio se – odzvanjalo mi je. Ona je tek kasnije saznala, čula sam samo vrisku, ali nijesam mogla iz kreveta, ni makac. Nijesam joj mogla ništa ni reći, ni riječ! Nijesam mogla prići, biti uz nju. Htjela sam ja to, iako imadoh samo 11 godina. Zašto sam baš tad se prikovala uz krevet,terapija i zracenje zajedno. Mama joj je morala otić. I ona  brzo poslije toga napusti terapiju. To je bio kraj, naš kraj tada počinje. Moja Mira, sa samo 17 godina, prošla svakojake nevolje, veliki borac – sad gotovo. Brat…Brat-blizanac. Kud gore…

      Ne sjećam se dalje…Ne mogu….Znam samo da se  još nešto se na to nadovezalo. Na svu tu muku… Prošlo je neko vrijeme. Za nju loše nije ni prestajalo. Došlo je i to, da nakon nekog vremena ja moju Miru vozim u kolicima…Opet se vratio. Nije se moglo drugačije.Sad već slutim i nešto drugo, ali prosto ne vjerujem u to… Ni sad. A prošlo je više od 14 godina.

Moja Mira, iz Šapca…I moj Bato, iz Nikšića. I moj Igor i Draženka iz Bosne, i Aleksandra, i moja Maja, i mali Nešo, Kaća…moj Stefan iz Milanovca…I njihove mame.

Izvodi iz bolničkog dnevnika,

Marija Radunović

Marija i Mira